Znaš šta je ironija sudbine, prijatelju moj?

Ne, u stvari, znaš prvo šta je sudbina?

Sudbina je kad se ona pojavi niotkuda, od celog grada padne s neba baš u tvoju ordinaciju, bez uputa, bez išta, eto tek tako, boli je u ledjima pa htela da zaobidje lekare i čuda oko uputa, nego ovako direktno. I onda se skine samo u donji veš, i to kakav, a tebi zastane dah kad je vidiš, a zamisli samo kako je kad treba da je dodirneš. A moraš. A lepa k’o lutka. A baš ima probleme u lumbalnom delu, a prijatelju moj, terapija za to izgleda kao Kama Sutra. Znači, od sexa vas deli samo garderoba. Pa ti sad vidi. Treba ti samokontrola kao da si miner, kevu ti jebem. I malo-malo pa joj uhvatiš pogled kako te gleda. Pa se nasmeje. Pa se onda dodatno okrene i osmehne kad izlazi iz ordinacije, iako niko to ne radi. Ili ode do vrata, uzme jaknu sa čiviluka, pa se vrati da bi… pitaj Boga šta… pozdravila se, valjda, šta li. Ni to niko ne radi. I onda kad joj ponudiš da konačno sedne i popije kafu s tobom, ona kaže da mora nazad na posao, a ti joj kažeš:

- Pa znam, to si rekla i pre 20 minuta...

A drugi put kad je bila, nije odbila. Treći put smo dva sata kafenisali. Dva sata, eeej!!! Petak uveče. I stalno se smeje i gleda te. I ne zna da ode. Mislim, krene ona, pa stoji još 20 minuta i priča sa tobom. A veš joj stoji, prijatelju, kao da je za nju kreiran. A ne znaš da li ti više stane dah kad se skine ili kad je obučena. E, to ti dodje sudbina u neku ruku.

A ironija?

E pa, recimo, pitaš je što ribe rade takve stvari ponekad, recimo na žurci te non stop juri, hoce da igra sa tobom, spopada te, tako se ponaša da svi na žurci počnu da ti čestitaju kako si savatao strava cupi, kako nema greške da je tvoja ili Božija, a kad krene kući ne da ti broj telefona jer kaže da se udaje za par dana. Važi, a ja sam rastao u saksiji. E, to je pitaš i ona ti da par mogućih odgovora zašto to žene rade. Pa se još zajedno složite da i muškarci mogu pogrešno da protumače znake koje žena daje ili ne daje. Ali nije to ironija. Ironija je kad je pitaš posle toga, posle nekih pola sata, da li je ona bila udata, a ona kaže:

- Pa........ ja........... sam udata...

- Ali...?

- Nema “ali”. Samo sam udata, to je sve.

A ti joj kažeš:

- Dobro, ali nekako si zvučala kao da ima neko „ali“.

A ona kaže da nema nameru sad da otvara dušu. Jednostavno su zajedno već nekih 11 godina i uvek ima uspona i padova. Mislim, što priča da ima uspona i padova?

E, vidiš, to ti je ironija sudbine, prijatelju. To. A nisi ni svestan da umeš tako da odglumiš da te nije pogodilo kad je rekla da je udata, a osećaš se kao da te pogodila strelom posred grudi. I onda ona mora da ide, pa se opet pozdravljate nekih 20 minuta. I onda ode, a ti ostaneš ubijen u pojam. Pa onda motaš film po glavi. Nisi nešto oduševljen razgovorom, jer nekako nije tekao baš tako tečno kao što bi to možda trebalo, nekako kao da se ona uzdržava sve vreme. I koči nešto. Ili nju nesto koči. Tako nekako. Al’ ubiješ dva sata s njom komotno. Plus produžeci. I gleda te non stop. I ništa ne odbija.

Ne znam, nisam pametan...

 

 

Puno pozdrava iz ubijenogupojam “zapadnoevropskog grada”

 

 

Connor MacLeod of the clan MacLeod

 

 

 

P.S. A dodje ti samo da je pitaš: A izvini, a zašto onda.....?