„Molimo Vas da se pojavite u sudu, ta i ta štrase, 23.8.2007. u 9:00 u sali broj 172“ 

Moram da se sredim, lepo da se obrijem, da lepo izgledam, da moja žena bude ponosna na mene. Da mi malo i zavidi. Da vidi kako mi dobro ide i bez nje.

Najavljuju već tri dana poboljšanje vremena, kako će biti sunčano, temperatura čak 23 stepena. Napolju lije k’o iz kabla. Baš je počelo kad ja treba da podjem. Ne samo što lije, nego nebo… sivo, tamno, mračno, neka totalno neobična boja, kao da se smrkava. Kao da će uragan. A nije nevreme. Samo lije... Moraš da upališ farove u 9 ujutru.

Čekam S-Bahn (isto kao metro, samo ide iznad zemlje). Dolazi. Ja ulazim, sedam, mada idem samo jednu stanicu, ali neka. Stavio slušalice u uši, slušam muziku, a u glavi sam miljama daleko. I pored muzike čujem kako neko priča nešto na razglas. Izvadim slušalice iz ušiju.

„Dragi putnici, molimo Vas da se strpite, dalja vožnja se nastavlja za nekoliko minuta.“

Kojih nekoliko minuta? Jebem vas u tačnost! Ja se oslanjam na vaš red vožnje i krećem u zadnjem trenutku, proračunato da ipak stignem na vreme. Ko mi kriv kad sam kampanjac. Sve moram da radim u zadnjem trenutku. Sam sebi napravim probleme. Jednog dana kad budem umro, i to će da bude u zadnjem trenutku, ili sa zakašnjenjem.

Pogledam na sat. Jebi ga, sad izlazi i trči na tramvaj. Već sam mokar, sad cu opet da pokisnem. Nisam od šećera pa da se istopim. Čekam tramvaj koji treba da dodje za 2-3 minuta. Utom kreće S-Bahn. Super. Dok dodje tramvaj mogao sam da budem već na glavnoj železničkoj. Nema veze, uzdam se u metro. Sud ionako nije daleko.

Stižem na železničku. Centar grada. Silazim u metro i vidim kako se vrte slova na tabli koja obaveštava kad šta dolazi. Super. Propustio sam metro za pola minute. Dok drugi stigne, stići ću u sud ili knap ili sa malo zakašnjenja. A na tabli ne stoji ništa. Znači, po pravilu, sledeće što dolazi je obaveštenje da su se negde desili „tehnički razlozi“, pa se red vožnje pomera.

Šta ću? Taxi. Ulazim. Ne možemo odmah da krenemo, jer taxista ispred nas gleda u plan grada dok mu pozadi sedi neko devojče. Ovaj moj mu svira. Krećemo konačno.

Kažem ja:

„Kakvo vreme, ne možeš ni da se razvedeš ko čovek, te kiša, te S-Bahn, te metro.“

Nije me sve razumeo. Ne zna dobro taj zapadnoevropski jezik.

Kaže (sa lošim naglaskom):

„Zamo se opuzti, zetići ćemo, zamo ako nema neki zudar ili tako nešeto.“

Super, mislim se, samo mi jos to fali.

„A i ako zakazniš, zakaznićeš 2-3 min, nije seterašno.“

Nije tebi. Malo pred zgradom suda, pogledam na sat, imam još 2 min.

Taxista se smeje:

„Jezam ti rekao da ćemo setići. Ne berini, dobićeš zvoju kaznu na vereme, haha“

„Ne, ja se razvodim.“

„Aaaaa, razevodiš se, zenači ozlobadjas ze, haha. Bez žene, 1 probelem. Sa ženom, 100 probelema.“

Al’ si ti duhovit jedan čovek. To pričaš verovatno iz sopstvenog iskustva.

Ulazim u sud. Kolika zgrada. Gde sad? Pretpostavljam prvi sprat, ali kuda, gde? Na informacijama stoji 5 ljudi. Da ne poveruješ. Toliko ih nema tokom celog dana. Ajde, ovi četvoro prodjoše brzo, ali baba ispred mene pita za Bog te pita šta. Nešto što uopšte nije u zgradi suda. Ovi zapadnoevropljani, naravno, jako ljubazan narod, i sa smirenošću Zen-budiste joj objašnjava gde da ide. Baba, ako ti treba turistički vodič, na pogrešnom si mestu.

Tačno 9. Kaže tip iza stakla:

„Samo pravo do kraja hodnika, prvi sprat, pa dvaput desno.“

Trčim kroz hodnik. Sad će žena da mi pomisli: „Naravno, po običaju kasni.“ I sudija će da me shvati neozbiljno. A pokušavam da se ne zadišem trčeći da ne izgledam previše uzbudjeno. Ipak mora žena da mi vidi da mi dobro ide i bez nje.

Mračni hodnik prazan. I svetlo sa leve strane od otvorenih vrata. Znači, ušli su. Samo čekaju mene. Nije strašno, kasnim 1 min.

Ulazim i vidim nju… Sedi i gleda u pod… Pozdravim prisutne i izvinim se što kasnim. Kaže sudija:

„Nema veze, ionako čekamo ženinu advokaticu.“

Znači nisam najgori.

Rukujem se sa ženom. Kako je to čudan osećaj… Sa onom, koju si do juče ljubio, grlio, čiji ti je svaki pedalj tela bio dostupan, sada se rukuješ… Kao sa strancem… Ili sa poznanikom.

Sedimo i čekamo… Ne pričamo… Ne znam više jel’ mi glava prazna ili ima milijardu misli koje prolaze brzinom svetlosti, da ne mogu više ni da ih registrujem.

Dolazi i advokatica. Počinje. Formalnosti, bla bla….  Sudija pita sa smeškom: Jel’ želite…? Ne. Jel’ nećete da probate…? Ne. Ni da razmislite? Ne. Mislim se, šta se smeška kao da smo na venčanju. ’Oće još i da mi čestita na kraju? Meni nije ni malo smeškasta situacija. Jeste da oboje želimo razvod, ali svejedno. Otkida mi se jedno parče života, jedan komad duše, jedan deo mene. A on se smeška… Valjda su oguglali na to. Kao patolozi, kad jedu sendvič pored leša.

Završimo formalnosti, koje sam slušao sa 50% pažnje, pošto mi je preostalih 2850% pažnje bilo ko zna gde. Tamo negde u danima kad je sve to počinjalo... I u danima koje smo zajedno proživljavali… Sve one radosti kojima smo se zajedno radovali, sve one žalosti zbog kojih smo zajedno plakali. Trebalo je 6 godina života da prodje, a samo par sekundi da to sve proleti kroz glavu. I ono kad je rekla da odlazi. I ja sam par puta hteo da odem. Znamo oboje da je ovo najbolje rešenje za nas. Kad nešto ne ide, onda ne ide. Bolje se rastati na vreme dok još možemo jedno prema drugom da osećamo išta pozitivno, da budemo jedno prema drugom ljudi, dok to sve nismo zakopali decom, nepodnošenjem, svadjama, mržnjom. Ali razum je razum… A osećanja su nešto drugo. Ipak nam je bilo lepo do zadnjeg dana...

„Molimo, ustanite“ – trgoše me iz misli.

„...Ovim se razvodi brak izmedju Heather i Connora MacLeoda. Sedite.“

Advokatica se okreće ka njoj sa smeškom: „To bi bilo to.“ A sad vesti iz sporta, jel'?

Njoj je to samo jedan u nizu slučajeva, njoj je to samo „to je bilo to“. Meni nije samo „to je bilo to“. Jeste vi svesni šta ste upravo uradili? Otkinuli ste mi jedno parče života, jedan komad duše, jedan deo mene. Tek tako... Usmeno… U par reči… I „to bi bilo to“... Za 10 minuta ste mi poništili nešto za šta je meni trebalo 2 godine zabavljanja i 4 godine braka…

„Uzmite vaša dokumenta.“

Advokatica je povlači u stranu, hoće nešto sa njom da se dogovori. Nemamo vremena ni da se pozdravimo. Žena, hm, bivša žena mi u onoj brzini pruža ruku:

„Čućemo se…“

Pružio sam joj ruku i samo klimnuo glavom.

Odlazim niz hodnik. Kako je samo dug, kad odlazim od nje… Pa stepenice, pa opet hodnik… Zid. Šta je ovo? Gde sam ja? Gde je ovde izlaz? Jebem ti zid… Nisam ni primetio da idem pogrešnim hodnikom. Kako da primetim kad nisam tu? Vraćam se nazad do stepenica. Vrtim se levo-desno. Gde je izlaz iz ovog jebenog hodnika?

Izlazim napolje… Kiša i dalje lije... A sta može da mi se desi? Nisam od šećera pa da se istopim. Ali nisam ni od kamena… Po voznom redu metroa, vožnja traje 7 minuta do železničke. Meni je trajalo kao 7 dana. A opet mi se čini da je prošlo za 7 sekundi.

7 minuta vremena da sredim misli. 7 MINUTA vremena da zipujem 6 GODINA života u glavu. Nema čovek vremena da sedne sam sa sobom, da razmisli o svemu, da raščisti neke stvari u glavi, da podvuče crtu. Ne, odmah dalje! Jer kad budem izašao iz metroa za tih 7 minuta, čekaju me ispiti koji počinju za 4 dana, a traju 3 nemilosrdne nedelje, treba srediti neke stvari u osiguranju, srediti kartu za prevoz, drug kome moram da dam neke knjige, a koji razume emocije samo ako imaju veze sa fudbalom, srediti uhh ne znam ni ja više šta... Živote, daj mi samo malo vremena da udahnem, nemoj da me non-stop goniš. Pa nisam ja stoka. Ja sam samo čovek. Imam i ja dušu. Sad mi treba samo malo tišine, samoće, mrak i jedan time out, makar onaj od minut.

Da se u mislima oprostim od svoje Heather, kad već nisam imao stvarno priliku za to. Da je poljubim još taj jedan put koji mi fali… da je zagrlim još taj jedan put koji mi duguje… da osetim njenu blizinu… miris kože i kose… i da joj poljubim okice za laku noć kao što sam to uvek radio... Molim te, živote, pusti me samo to… To ne traje dugo…. Molim te… Ti to nećeš ni osetiti, a meni je to sve… Molim te…

 

Laku noć, moja mala Barbiko…

 

Tvoj Connor